Osnovna škola Ljubljanica Zagreb

KREATIVNO VOĐENJE U OBRAZOVANJU: KAKO OSLOBODITI DJEČJU KREATIVNOST

Čovjek jest misaono biće, no svoja će najveća djela ostvariti kada ne kalkulira i ne misli o tome kakvo će priznanje dobiti za svoje djelo, odnosno da li će njime pobijediti druge, biti najbolji, najvrjedniji, naročit/a... 
Čovjek će ostvariti svoja najveća i najljepša djela kada misli poput kiše koja pada s neba ili poput valova koji putuju morem...
Djeca se - osobito prije škole - ne moraju vježbati u vještini zaboravljanja samih sebe. Ona stvaraju igrajući se i misle poput kiše koja pada s neba ili valova koji lelujaju morem. Ona obuhvaćaju i totalitet i individualnost, i prihvaćanje i negaciju, ona žive u neposrednom jedinstvu s onim što stvaraju ( što crtaju, modeliraju, pjevaju ili pričaju kao priču), ona žive u jedinstvu s onim čime i kako slikaju (s bojama, riječima, tonovima...) Univerzum je u njima i ona su u univerzumu. DIDI mi je jednom poslala jednu kratku priču ili pjesmu, nešto kao haiku.
"Postoji univerzum i u univerzumu planet Zemlja, na Zemlji jedan grad i u gradu jedna ulica; u ulici je kuća, u kući je soba, u sobi je krevet, a u krevetu dijete. U djetetu je srce, a u njegovome srcu je univerzum."

Kako djeci ostaviti ili dati mogućnost da budu kreativna? Samo je jedan način: dati im SLOBODU uz OSJEĆAJ SIGURNOSTI I PODRŠKE. Imam s tim u vezi nekoliko teza koje se mogu promisliti.

Prva teza: što su sredstva ograničenija, tj. što manje imamo materijalnog obilja na raspolaganju - kreativniji smo. Kreativnost je duhovni potencijal koji nije u neprijateljstvu s materijalnim, nego se u materijalnom otjelovljuje. Ali ako materijalnost disperzira svijest, odvlači nam pažnju i zaustavlja imaginaciju - kreativnost se lako rasprši. Tako ako počnemo od materijalnog kao uvjeta stvaranja (primjerice od papira, boja, kreda i drugog obilja sredstava ) - možda će ona djeca koja imaju samo papir kao materijal, napraviti od njega mnogo više i različitije od onih koji su dobili gomilu raznovrsnih sredstava: uljenih boja, flomastera, tuševa, papira u boji; ona će od papira napraviti kolaže, barčice, lampione, origami ptičice, šeširiće, strašila za ptice itd.

Druga teza: što se dijete više opterećuje različitim programima i vrijeme mu je nakon škole posve isplanirano ( satovi njemačkog, muzičke škole, ritmike dramskog ili košarke izmjenjuju se cijeli tjedan, a u subotu ide s roditeljima u kupovinu, posjetu rodbini i na rođendane, u nedjelju u crkvu) - dijete počinje funkcionirati kao stroj ili lutkica na koncu, nema trenutka mira za sebe i svoju imaginaciju. Djeca koja nemaju prilike za imaginiranje - što roditelji ponekad zovu izmišljanjem ili fantaziranjem - ne mogu biti kreativna. Mogu eventualno stvarati svijet zamišljenog jer im je teško živjeti u stvarnom. Roditelji čija djeca imaju teškoća tijekom odrastanja ( a razlozi su vrlo često upravo očekivanja roditelja koja dijete ne može ispuniti ili neprihvaćanje djeteta onakvim kakvo ono zbilja jest) pitaju kakva je razlika između izmišljanja i laži. Laganje je način ponašanja, a ne maštanja, ali može se i pobrkati. Dječje izmišljanje -ukoliko postaje sredstvom izražavanja onoga što dijete ne može prihvatiti kao stvarnost - zahtijeva pažljivo uho terapeuta (Gestalt terapija), a on upravo potiče maštu i upotrebljava je kao terapijsko sredstvo. Ali u stvaralačkom svijetu djeteta koje se spontano igra, imaginacija i mašta temelj su kreativnosti.

Treća teza: U svijetu u kojem svi mi danas - i naša djeca - živimo , a to znači za njih ponajprije u školi, glavni je trening i poticaj motivaciji kompetitivnost. Djeca se u kompetitivnom okruženju moraju stalno i iznova potvrđivati, dokazivati. Jedna druge doživljavaju kao prijetnju, kao neprijatelje. Ta utrka u suprotnosti je s kreativnošću. Djeca nemaju intrinzičnog poticaja biti kreativna, kad moraju biti uspješna. I kada velik dio energije i vremena posvećuju stalnoj međusobnoj borbi i natjecanju.

Četvrta teza: Nužno je početi pridavati pozornost djetetovim osjećajima, a ne njegovu ponašanju, a ti se osjećaji često mogu razabrati u djetetovim kreativnim radovima. No dijete koje vrijeđamo teško može osloboditi svoj kreativni potencijal. Ohrabrivanje a ne omalovažavanje, razumijevanje i empatija, a ne zahtjevi, okrivljavanje i vrijeđanje nisu samo u duhu kulture ljudskih (i djetetovih) prava, nego takva komunikacija na relaciji učitelji-djeca i roditelji - djeca koja stvara prijateljsko okruženje u kojem se oslobađa djetetova kreativnost. Tu učitelji surađuju s djecom i ohrabruju ih u njihovom izražavanju i doživljavanju svijeta.

Kako raditi u školi na poticanju kreativnosti djece? Pisanje svoje priče uz vlastite ilustracije ideja je originalna i sjajna. To je jedan od načina da se djecu oslobodi u kreativnosti i poduči kulturi čitanja i pisanja, to je divan način za razvijanje samopoštovanja i samopouzdanja, te izgradnje vlastitog sustava vrijednosti. "Moja prva knjiga" što je organizira Centar za neohumanističke studije iz Karlovca je takav adekvatan način poticanja kreativnosti mladih tijekom i pomoću školovanja.

Maja Uzelac