brat Eric, vitraj u Crkvi Pomirenja - Taizé

I je li vrijeme Došašća stiglo kako bi obnovilo nadu u nama? Ne olaki optimizam koji zatvara oči pred stvarnošću, nego ona snažna nada usidrena u Bogu koja nam omogućuje da u punini živimo u sadašnjosti.

Kršćanska godina započinje Došašćem, vremenom čekanja i očekivanja. Zašto? Kako bi nam se otkrila i produbila težnja koja leži u nama: želja za onim apsolutnim prema čemu svaka osoba teži cijelim svojim bićem – tijelom, dušom i umom – žeđ za ljubavlju koja gori u svakome, od male djece do starijih ljudi, i koju čak ni najveća ljudska prisnost ne može u potpunosti zadovoljiti.

Često doživljavamo ovo iščekivanje kao manjak ili prazninu koju je teško prihvatiti. No, ono nije anomalija, već, naprotiv, dio našeg bića. Ono je dar, vodi nas da se otvorimo; usmjerava cijelo naše biće prema Bogu.

Ako se usudimo povjerovati da Bog može ispuniti tu prazninu, već možemo živjeti ovo iščekivanje s radošću. Sveti Augustin pomaže nam pišući: «Čitav kršćanski život je želja za svetošću. Pustivši nas da čekamo, Bog proširuje tu želju, dajući nam želju, proširuje dušu, šireći dušu, omogućuje joj da primi… ako želite vidjeti Boga, već imate vjeru.»

Brat Roger je volio ove riječi Svetog Augustina i u tom je duhu molio: «Bože, ti nas voliš: kada želimo primiti tvoju ljubav, ta je jednostavna želja već početak ponizne vjere. U dubinama naše duše malo pomalo se pali plamen. On može biti posve slab, ali i dalje gori.»

Biblija naglašava dugi put izraelskog naroda i pokazuje kako je Bog postupno pripremio Kristov dolazak. Ono strastveno u Bibliji jest činjenica da ona priča cijelu priču o ljubavi između Boga i čovječanstva. Počinje sa svježinom prve ljubavi, a onda dolaze granice, pa čak i nevjera. No, Bog se nikada ne umara ljubeći; on nastavlja tragati za svojim narodom. Zapravo, Biblija je priča o Božjoj vjernosti. «Može li žena zaboravit’ svoje dojenče, ne imat’ sućuti za čedo utrobe svoje? Pa kad bi koja i zaboravila, tebe ja zaboraviti neću.» (Izaija 49,15)

Čitanjem te duge priče, u nama se može probuditi smisao za postupno sazrijevanje. Ponekad bismo htjeli imati sve odjednom, ne shvaćajući vrijednost vremena sazrijevanja! No, psalmi nam nude drukčiji pogled: «U tvojoj je ruci sudbina moja, Gospodine.» (Psalam 31,16).

Znati kako čekati… Biti ondje, jednostavno, bez drugih motiva. Klečati kako bismo prepoznali, čak i tijelom, da se Bog ponaša drukčije no što zamišljamo. Otvoriti ruke u znak dobrodošlice. Božji će odgovor uvijek biti iznenađenje. Pripremajući nas za Božić, Došašće nas priprema da primamo.

Čak i ako ne možemo uvijek izraziti riječima svoju unutarnju želju, ostajući u tišini već izražavamo otvorenost prema Bogu. Tijekom ovog razdoblja Došašća, sjećamo se da je sam Bog došao u Betlehem u velikoj tišini.

Oslikani prozor s prikazom Navještenja u crkvi u Taizéu prikazuje Djevicu Mariju sabranu i otvorenu; ona ostaje u tišini, očekujući ispunjenje obećanja anđela Gospodnjeg.

Baš kao što je duga priča koja je došla prije Krista bila preludij njegovom dolasku na zemlju, tako nam Došašće svake godine daje da se postupno otvorimo Kristovoj prisutnosti u nama. Isus nadilazi naša očekivanja baš kao što je jednom nadišao ona Zakejeva. I kaže nam, baš kao što je rekao njemu: «Danas mi je proboraviti u tvojoj kući.» (Luka 19,5).

Hoćemo li dati da se Zakejeva želja rodi u nama? Tada će se i naša srca, poput njegovoga, otvoriti prema drugima. On je odlučio dati polovicu svog imetka siromašnima. Znamo da danas većina čovječanstva žeđa za minimumom materijalne dobrobiti, za pravdom, za mirom. Ima li, tijekom razdoblja Došašća, oblika solidarnosti koje možemo provesti u praksu u svojim životima?

Tekstovi koje čitamo na misi tijekom Došašća izražavaju svojevrstan san o univerzalnom miru: «Cvjetat će mir velik - sve dok bude mjeseca. » (Psalam 72,7), «mir bez kraja» (Izaija 9,6), zemlja gdje «vuk će prebivati s jagnjetom» i gdje više nema nasilja (Izaija 11,1-9).

To su poetski tekstovi, no u nama oni bude čežnju i mi vidimo da se «mir na zemlji» može roditi u svim činovima pomirenja koji se dogode, u povjerenju koje ljudi nalaze jedni u drugima. Povjerenje je poput sitnog sjemena gorušice koje će izrasti i, malo pomalo, postati veliko stablo Kraljevstva Božjeg gdje cvate «mir bez kraja». Povjerenje na zemlji je skroman početak mira.